Proces pretvaranja polipropilena i poliesterskih polimera u netkanu tkaninu nije tako loš kao obrada sintetičke plastike, ali svejedno troši puno energije. Proizvodnja netkanih tkanina zahtijeva toplinu, pritisak i druge strojeve, a svi oni stvaraju stakleničke plinove koji nisu tako prijateljski raspoloženi prema okolišu kao organske sirovine. Zbog toga su mnogi proizvođači ovih vrsta tkanina počeli koristiti ekološki prihvatljive polimere koji se dobivaju iz obnovljivih izvora umjesto sirovina na bazi nafte.
Neki biorazgradivi polimeri temelje se na prirodnim ili petrokemijskim polisaharidima, termoreaktivnim polimerima iz biljnih ulja ili sintetskim polimerima s dodacima koji su odgovorni za foto-, okso- i biorazgradnju (Farrington et al., 2005.). Tijekom razgradnje, dugolančani polimeri hidroliziraju se u oligomere niže molekularne težine djelovanjem mikroorganizama u prisutnosti vode i kisika. Reakcija se ubrzava dodatkom kiseline ili lužine te djelovanjem temperature i vlage.
Biološki razgradivi polimeri obično nisu kontaminirani tlom u kojem su zakopani ili kompostirani. Međutim, mogu kontaminirati tlo ugljičnim dioksidom, metanom, vodom i humusom (Farrington i sur., 2007.).
Agrotekstil izrađen od ovih biorazgradivih materijala može se koristiti u različitim primjenama. Mogu se koristiti za zaštitu tla od erozije, za zadržavanje vlage i hranjivih tvari u polju te za suzbijanje rasta korova. Neki od ovih agrotekstila mogu čak pomoći povećati prinose usjeva smanjenjem potrebe za gnojivom.
Biorazgradivost agrotekstila ovisi o sadržaju celuloze, kristaliničnosti i temperaturi. Najbolji agrotekstil koji se koristi za kontrolu erozije je onaj s visokim sadržajem celuloze i niskom kristalnošću. Agrotekstil treba namakati u vodi oko dva sata kako bi se osiguralo da je potpuno zasićen prije ispitivanja biorazgradljivosti.
Ispitana je biorazgradivost netkanih sanitarnih podloga prošivenih vlaknima jute i konoplje. Rezultati su pokazali da je biorazgradivost ovih sanitarnih podloga bila zadovoljavajuća na temelju senzorske procjene i analize vlačne čvrstoće. Najvišu razinu biorazgradljivosti imali su sanitarni podlošci s visokim postotkom kratkih vlakana. Sanitarne prostirke koje su imale najmanju biorazgradivost bile su one s najvećom koncentracijom dugih vlakana. To je zato što dulja vlakna imaju izraženiju otpornost na mikrobnu degradaciju od kratkih vlakana.
